Ovde se voli kroz intenzivan pogled i ljubav nikada nije u istom obliku, nikada ne prestaje da se pita, izaziva i zavodi. Igra moći u mislima koje rasecaju srce opsesijom i bolom.
Frida Kalo se često posmatrala više kroz ljubav nego kroz slikarstvo, kao da je njen emotivni život bio skandal, a ne simptom duboke strasti, boli, opsesije i potpune emotivne ogoljenosti. Volela je da bi pobegla od sebe. Volela je da bi se ogledala, da bi ostala u dijalogu sa sopstvenim ranama. Veze su joj bile intenzivne i često razorne. Ovde ljubav nije bila utočište, već beskućništvo i samoća.
Odrastala je između stroge, religiozne majke i oca intelektualca koji ju je razumeo i podržavao. Taj rani rascep između kontrole i slobode oblikovao je njenu oštru i prkosnu prirodu. A bol? Bol je u njen život ušao prerano, najpre kroz dečiju paralizu, koja joj je ostavila telo drugačije, izdvojeno, a zatim kroz nesreću koja ju je gotovo ubila i zauvek vezala za fizičku patnju.
Ležeći nepokretna, Frida je počela da slika ne zato što je želela da bude umetnica, već zato što je morala nekako da govori. Ogledalo iznad kreveta postalo je sagovornik, a autoportreti način da se sabere u celinu. Njena umetnost nije bežala u snove, ni simboliku, slikalaje ono što živi– bol, krv, identitet, Meksiko, žensko telo kao polje borbe. Govorila je da ne slika snove, već sopstvenu stvarnost, a ta stvarnost je bila bolna i živa.
U njoj i na njoj se primećuje stalno preplitanje identiteta kroz muški i ženski princip, istovremenost snage i ranjivosti kroz tugu. Nosila je duge suknje da sakrije povredu, ali i muška odela da provocira norme. Volela je i muškarce i žene, ideje i revolucije, dijalog i sukob. Njene slike, poput Dve Fride ili Bez nade, nisu želja za sažaljenjem, već razgovor sa sopstvenim bolom.
Nije tražila sažaljenje sveta, niti mir. Ljubav, kao i umetnost, bila je za nju pitanje izraza, ne spasa. Upravo zato ostaje figura koja ne prestaje da govori jer njena priča nije završena, već se iznova preobražava.
Volela je razgovor isto koliko i dodir. Njene ljubavi bile su mnogobrojne, često paralelne(Venera u Blizancima u aspektu konjukcije sa Plutonom)- muškarci i žene, prijatelji i neprijatelji.
Uprkos svim susretima, avanturama i zanosima, do kraja života volela je jednog čoveka Dijega Riveru. Upoznala ga je još kao tinejdžerka, a kada su odlučili da se venčaju, ona je imala dvadeset dve, on četrdeset tri godine i već izgrađeno ime muraliste. Svet ih je gledao sa čuđenjem i podsmehom, nazivajući njihov brak vezom slona i golubice. Dijega su nazivali žabljim princem, ali Frida je u njemu videla nešto drugo– talenat i vatru koja je za nju bila i dom i požar.
Njihov brak nikada nije ličio na mirnu luku. Bio je to savez dve snažne ličnosti koje su se i privlačile i odbijale, istovremeno. Delili su ljubav prema umetnosti, politici i Meksiku, ali su u privatnosti vodili ratove bez primirja. Dijego je bio zavodnik, sklon brojnim aferama koje nije skrivao, dok je Frida patila, ali i učila da uzvraća istom merom. Izdaje su bolele, ali nisu prekidale nit koja ih je povezivala jer njihova ljubav nije bila zasnovana na vernosti, već na opsesivnoj pripadnosti.
Frida je nosila još jednu tugu, želju da postane majka. Njeno telo, već izmučeno bolom i povredama, nije joj to dopuštalo. Tri puta je gubila decu koju nikada nije imala i svaki put je bol pronalazio put do platna. Slike poput Bolnice Henri Ford nisu samo umetnička dela, već zapisi jedne nemoći, pokušaj da se neizreciva tuga pretoči u oblik.
Sama je govorila da je u životu imala dve velike nesreće–saobraćajnu nesreću i brak sa Dijegom Riverom. Nisu je bolele prevare, bolela ju je emotivna izdaja na koju je odgovorila simbolom. U slici Sakaćenje odsekla je svoju dugu crnu kosu koju je Dijego obožavao, kao čin prkosa i oslobođenja kroz transformaciju. U Sećanju je ostavila probodeno srce kraj svojih nogu, zajedno sa odbačenom odećom, pokušavajući da se oslobodi svega što je vezuje za njega. Taj unutrašnji lom doveo je do razvoda, ali, nažalost, ne i do kraja priče.
Bolest se vratila, a Dijego je ponovo bio tu, brižan i prisutan, ali nikada samo njen. Ipak, između njih je uvek ostajalo nešto što je nadilazilo povrede. Pomirili su se, pa ponovo venčali, kao da nijedno od njih dvoje nije umelo da živi izvan tog kruga opsesije i bola(Venera u Blizancima u aspektu konjukcije sa Plutonom).
Posle Fridine smrti, Dijego je njenu rodnu kuću, Plavu kuću, predao državi, nadajući se da će postati mesto sećanja, prostor gde će Frida nastaviti da živi. Govorio je da je dan njene smrti bio najgori u njegovom životu. Na dan njene sahrane pojeo je delić pepela iz njene urne.
Umro je tri godine kasnije, sa željom da se njihov pepeo sjedini i ostane zajedno i posle svega jer njihova ljubav, koliko god bila razorna, samo je menjala oblike poput Fridinih slika, bolna, iskrena i večna. U njenoj umetnosti ljubav je dijalog sa bolom, a slike su pisma telu, povredi, sećanju.
Frida Kalo pokazuje da Venera u Blizancima ne traži idealnog partnera, već sagovornika, nekoga ko može da izdrži istinu, ironiju, promenu i stalno preispitivanje jer za nju voleti znači misliti zajedno čak i kada to boli.
Nosila je Meksiko na sebi kao znak i kao zavet. Šarene haljine nisu bile ukras, trake u kosi, cveće upleteno u pletenice, težak nakit koji zvecka kao istorija, sve je to bilo više od estetike. Bio je to gest prkosa i intimna priča ispričana bez reči. U vremenu kada još nije postojao izraz autfit, stajlig, i tome slične pozajmljenice, Frida je od sopstvenog tela napravila sopstveni brend. Njena garderoba nije pratila modu. Obrve spojene u luk i senka brkova nisu bile greška koju treba ispraviti. Ona samo nije želela da se dopadne svetu po njegovim pravilima i bude pozer bez duha.
Ništa nije skrivala, iznosila je sve na svetlo. Rane, šavove, operacije, gubitke, pobačaje, deformisano telo, slomljeno srce, dlake koje su drugi nazivali sramotom. Sve ono što bi većina ljudi pokušala da sakrije, ona je pretvarala u boju, liniju i simbol. Bol joj nije bio prepreka, već materijal. Ono što joj je svet nudio kao razlog za ćutanje, ona je koristila kao energiju za stvaranje. Njena moć leži u sposobnosti da sopstvenu ranjivost pretvori u prostor suverenosti, da sebe vidi celom upravo tamo gde su drugi videli lom.
Kao da je mislila:
—Ako ga dovoljno volim, prestaće me lomiti.
Ali nije prestao…