Spoj nespojivog, tačka u kojoj se sudaraju lepota i nakaznost, svetlost i tama, čežnja i nedostižno. U priči o Kvazimodu i Esmeraldi simbol suprotnosti koje se privlače baš zato što ne mogu da se uklope i ljubavi koja prkosi logici i poretku sveta.
Venera u Vodoliji u konjunkciji sa Plutonom–ljubav koja izlazi iz granica mogućeg, ljubav koja se ne rukovodi razumom, već silom koja ruši sve norme.
Kvazimodo, emotivno biće, zatvoreno u nakazno telo koje svet odbija da vidi, voli Esmeraldu čistog srca, odano, kao neko ko je prvi put otkrio da je čovek u očima nekog drugog. Njegova ljubav je nenametljiva, ali neuništiva, ljubav koja ima snagu preobražaja. Vidi je onakvom kakva jeste, kao slobodnu, nesputanu, živu.
Esmeralda je svetlost, lepota koja zrači, sloboda koja opija, ideal koji Kvazimodo ne može da dotakne, ali menja njegovo biće samim tim što postoji.
Za nju je ljubav pokret, sloboda, dah, pravo da bude svoja, nikada tuđa. Ne pristaje da bude zatvorena u okvire očekivanja, da voli po pravilima drugih, da bude vlasništvo.
U svetu koji se zaklinje u pravdu, izneverio ju je onaj kome je srce predala. U njegovom pogledu verovala je da vidi sigurnost, a našla je izdaju. U njegovim rukama očekivala je spas, a dočekala je propast.
Izneverilo ju je i slepo i neumoljivo društvo. Osuđena je nepravedno, bez prava na glas, bez prava na istinu jer sloboda koju je nosila u očima smeta pravilima koja su drugi postavili.
U mraku nepravde jedino je Kvazimodo ostao njen nevidljivi čuvar, jedini koji je razumeo njen bol. Prezren od svih, ustao je protiv svih zbog nje, štitio je kao svetinju koju nikada nije smeo da dotakne.
Bio je spreman da žrtvuje svoj život ne zato što mu je pripadala, već zato što niko drugi nije umeo da vidi ono što je on video-okovanu dušu koja pleše, neukrotivo srce, dušu deteta-žene koja ne zna da mrzi.
Mnogi su je voleli, ali je njihova ljubav bila trgovina, interes, površna, bez emocije. Samo je on voleo bez zahteva, bez nade, ljubavlju koja ne traži da bude uzvraćena.
Esmeralda u svojoj slobodi i svojoj tragediji ostaje simbol žene koju je svet želeo da poseduje, ali je samo jedan čovek, koga je svet odbacio, zaista razumeo i jedini znao da se tuđa svetlost čuva svojim mrakom.
Njihov odnos je paradoks. Kvazimodova ljubav rađa se iz potpune nemogućnosti. Postoji kao emocija, ne kao dodir. U stvarnosti, oni ne mogu da stoje jedno pored drugog, ali u njegovoj duši ta ljubav postaje sila, jača od sveta i logike, fatalna i nadzemaljska.
On je ljubav koja se žrtvuje, koja iskupljuje, koja čisti. Ona ljubav koja oslobađa, koja inspiriše, koja diše. On je tišina, ona je zvuk, on je rana, ona je melem. On je bol, ona je nada da ljudsko biće može da vidi ono što je nevidljivo običnom pogledu.
U njihovoj priči duše se povezuju mimo pravila i onoga što oko vidi, a svet osuđuje. Venera Pluton, dubina, tama, preobražaj, povezuje ljude koji nemaju ništa zajedničko, osim srca koje vidi istinu, tamo gde drugi vide granicu.
Priča o nemogućoj ljubavi, onome što je skriveno, potisnuto, nevidljivo, ne traži dozvolu, postoji zato što menja sve što dotakne.